Od 2001. registrovano je preko 130 globalno značajnih izlivanja nafte. Velik broj je onih koji su povezane sa naftnim platformama. Najčuvenija je ona koja se desila u Meksičkom zalivu, kada je 2010. havarija na naftnoj platformi uzrokovala ekološku katastrofu u kojoj je stradalo oko 800.000 ptica, a procjene su da se izliv nafte proširio se na oko 176.000km2. To je skoro 13 površina Crne Gore – a gotovo 84 puta veća od teritorijalnog mora naše države. U pokušaju saniranje ove kolosalne štete u more je ubacivana supstanca koje će zatrovati more i dugoročno poremetiti lanac ishrane. Deset godina kasnije ljudi umiru od teških bolesti jer su se kupali kad im je rečeno da su posljedice sanirane, a da je voda bezbjedna.

Naftna kompanija iz konzorcijuma koja buši crnogorsko podmorje u 2020. je imala 46 operativnih izlivanja nafte većih od jednog barela, i 109 izlivanja opet preko jednog barela uzrokovanih sabotažom (uključujući i krađu). Iste godine, nafta koja se izlila kao rezultat proizvodnje te kompanije je imala stopu oporavka od 64%.

Na sve ove potencijalne probleme, iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma su sedmicama iznosili stavove o tome da ne postoji gotovo nikakva opasnost, a da je prošla vlast odradila savršen posao sklapajući ugovor o bušenju Jadrana. Tokom razgovora kada smo ukazivali na opasnosti ovog posla, u Ministarstvu kapitalnih investicija nam je rečeno da možemo napustiti sastanak ako nam se ne dopada.

Funkcionere plaćamo da bi vodili računa o svakom potencijalnom riziku i da bi nas zaštitiili od njega. Insistirajmo i podsjećajmo ih na to.

Jer samo tako se gradi odgovorna zajednica.

KOD