Kritička misao u Crnoj Gori sve je češće na meti digitalnih napada, diskreditacije i pokušaja zastrašivanja, dok se javna rasprava sve više udaljava od argumenata i pretvara u pritisak na pojedince koji ukazuju na probleme od javnog interesa, poručeno je sa panel diskusije „Kome smeta kritička misao?“, održane danas u CKZ Ribnica.

Učesnici panela razgovarali su o tome kako se online napadi organizuju i šire, na koji način se digitalno nasilje preliva u svakodnevni život, ali i kakvu odgovornost u očuvanju prostora za slobodnu i argumentovanu raspravu imaju institucije, mediji, politički akteri i građani.

Ocijenjeno je da se kritička misao ne može zaštititi samo zakonima, već i jačanjem društvene svijesti, medijske i digitalne pismenosti, podrškom profesionalnim medijima i civilnom društvu, kao i spremnošću građana da prepoznaju manipulacije i tragaju za činjenicama.

Panel diskusiju moderirala je Jelena Kavarić Laković, a sagovornici su bili prof. dr Andrijana Nikolić, bivša predsjednica i članica Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge, Đurđa Radulović, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Marko Vukčević, aktivista Asocijacije Spektra, i Nina Đuranović, istraživačica Centra za demokratsku tranziciju
(CDT).

Nezavisnost institucija i primjena zakona

Prof. dr Andrijana Nikolić ukazala je da je Zakon o audiovizuelnim medijskim uslugama, koji je stupio na snagu 2024. godine, jedan od ključnih reformskih zakona u okviru procesa evropskih integracija, jer donosi značajne garancije za operativnu i finansijsku nezavisnost regulatora. Ipak, kako je navela, izazovi se u praksi ne odnose samo na sadržaj zakona, već i na njegovu primjenu, naročito kada je riječ o blagovremenom imenovanju organa upravljanja Agencije.

„Tokom prethodnog perioda suočili smo se sa situacijom u kojoj je Savjet Agencije za audiovizuelne medijske usluge radio godinu dana u nepotpunom sastavu, sa tri od pet članova, jer javni pozivi za dva nova člana Savjeta nijesu blagovremeno raspisani. Kako je 29. juna istekao mandat meni i kolegi iz Savjeta, ostaje da se vidi kada će se i kako sprovesti imenovanje dva nova člana, kako bi Savjet radio u punom kapacitetu“, kazala je Nikolić.

Ona je naglasila da zakon može propisati uslove koje kandidati moraju ispuniti da bi bili predloženi u savjete regulatora, Javnog servisa ili lokalnih javnih servisa, ali da sam zakon ne može garantovati nezavisnost njihovih članova.

„Samo nezavisan Savjet garantuje transparentan rad regulatora, Javnog servisa i lokalnih javnih servisa“, poručila je Nikolić.

Granica između slobode izražavanja i govora mržnje

Govoreći o granici između slobode izražavanja i govora mržnje, Nikolić je ocijenila da između ta dva pojma postoji fluidan prostor u kojem sloboda govora može postati sredstvo omalovažavanja, vrijeđanja ili ponižavanja pojedinca ili grupe.

„Koliko god slobodom govora pozivamo na dijalog, slušanje, razumijevanje i komunikaciju, toliko govorom mržnje odbijamo mogućnost učestvovanja u konstruktivnom dijalogu. Tada komunikacija više nije usmjerena na razmjenu argumenata, već na vrijeđanje neistomišljenika i poziv na napad“, kazala je Nikolić.

Ona je dodala da je govor mržnje zakonski prepoznat, ali da nije dovoljno precizno definisan i normiran, zbog čega je u praksi često teško kvalifikovati šta potpada pod taj pojam.

Novinarstvo kao odbrana javnog interesa

Đurđa Radulović poručila je da je napad na jednog novinara napad na profesiju u cjelini, zbog čega bi slučajevi institucionalnih pritisaka morali da ujedine novinarsku zajednicu u odbrani profesije.

„Novinari su branioci javnog interesa i institucije ne smiju predstavljati naš rad kao kriminalan pod krinkom da navodno odajemo tajne podatke. Država koja dozvoljava da u njenim institucijama rade ljudi koji krše zakon jeste ta koja ugrožava bezbjednost države, a ne novinari koji žele da ispričaju priču od najvećeg javnog interesa“, kazala je Radulović.

Ona je ukazala da je odbrana istraživačkog novinarstva u digitalnom prostoru i poplavi informacija posebno težak zadatak, jer je građanima sve teže da razaznaju šta je istina. Veliki broj ljudi informiše se preko društvenih mreža i profila iza kojih se nekada nalaze pojedinci, a nekada političke partije ili druge organizacije.

„Važno je razvijati osnovnu medijsku i digitalnu pismenost, kao i kritičku misao među građanima, i to od najranijeg uzrasta, kroz obrazovni sistem. Kada informacije dobijamo sa profila koji nijesu profesionalni mediji, moramo se zapitati ko stoji iza njih, šta mu je cilj, odakle mu informacije i u koju svrhu ih plasira“, istakla je Radulović.

Digitalni napadi i pritisci na javno djelovanje

Marko Vukčević govoreći iz iskustva studentskih protesta „Kamo śutra?“, ocijenio je da digitalni napadi najčešće nijesu usmjereni na zahtjeve, ideje ili argumente, već na pokušaj da se obesmisle i diskredituju ljudi koji ih javno zastupaju.

„Kada danas pogledam unazad, jasno je da značajan dio napada nije bio spontan. Gradile su se kampanje koje nijesu bile organske, već su narativi planirani, ponavljani i šireni kroz mreže naloga, uz cilj da se pojedinci povežu sa partijama, centrima moći ili interesima, kako bi se umanjila vrijednost onoga što govore“, kazao je Vukčević.

On je naglasio da se online pritisci ne završavaju na društvenim mrežama, već se prelivaju na porodicu, svakodnevni život i odnose unutar zajednice.

„Pritisak se gradio i kroz porodicu, kroz pokušaje da se ljudi iscrpe, uplaše i natjeraju da se povuku. Kada se svakoj osobi pojedinačno traži način za diskreditaciju, posljedica nije samo uvreda na internetu, već autocenzura, sagorijevanje i slabljenje kolektiva koji pokušava da otvori važna pitanja“, poručio je Vukčević.

Targetiranje kao obrazac

Nina Đuranović kazala je da kroz višegodišnji rad Raskrinkavanja i CDT-a uočavaju da targetiranje nevladinih organizacija, novinara i građanskih aktivista nije sporadična pojava, već obrazac koji se kontinuirano ponavlja.

„Kada određeni akteri žele da delegitimišu kritičku misao u društvu, rijetko odgovaraju argumentima. Umjesto toga, pokušavaju da diskredituju one koji ih iznose, najčešće etiketama poput ‘strani plaćenici’ ili ‘strani agenti’, odnosno tvrdnjama da organizacije civilnog društva djeluju protiv interesa države“, kazala je Đuranović.

Ona je pojasnila da takvi narativi najčešće nastaju u političkom prostoru, kroz izjave pojedinih političara ili partija, zatim ih preuzimaju njima bliski mediji, a potom se dodatno šire i razrađuju na društvenim mrežama, gdje se plasiraju bez utemeljenja u činjenicama.

Zaključno: kritička misao nije prijetnja, već osnova demokratije

Zaključeno je da ni dobra zakonska regulativa sama po sebi nije dovoljna da uredi digitalni prostor i obezbijedi zaštitu od govora mržnje, targetiranja i kampanja diskreditacije, ukoliko je ne prate nezavisne institucije, dosljedna primjena zakona i razvijena svijest pojedinaca unutar društva.

Učesnici su poručili da je, pored institucionalne odgovornosti, neophodno jačati medijsku i digitalnu pismenost, razvijati kulturu dijaloga i podržavati organizacije, medije i pojedince koji pomažu građanima da prepoznaju manipulacije, provjere informacije i razlikuju argumentovanu kritiku od diskreditacije.

Ocijenjeno je da su zbog toga potrebni češći javni razgovori i prilike da se o ovoj temi govori otvoreno, argumentovano i odgovorno. Očuvanje kritičke misli nije samo pitanje zaštite pojedinaca ili organizacija, već zaštite demokratskog prostora u kojem građani, novinari, aktivisti i civilno društvo mogu govoriti slobodno i bez straha od targetiranja.

O projektu „Kome smeta kritička misao

Panel diskusija je organizovana u okviru projekta „#ThinkCritical. Zašto smeta kritička misao?”, koji je podržan kroz program „Zaštita prava i promocija digitalnog građanstva: Crnogorski digitalni štit (MDS)”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO) u partnerstvu sa SHARE fondacijom i u saradnji sa Agencijom za audiovizuelne medijske usluge, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama.