Bokokotorski zaliv se godinama nalazi između dvije potrebe koje se često predstavljaju kao suprotstavljene – razvoja i zaštite.
Grade se hoteli, uređuju plaže, otvaraju ili planiraju kamenolomi, dok istovremeno država pokušava da odgovori na sve strožije zahtjeve zaštite prostora koji ima UNESCO status. Svaki od tih projekata prolazi kroz različite procedure, institucije i saglasnosti.
Na papiru, sistem postoji.
Ali kada smo pokušali da rekonstruišemo nekoliko konkretnih slučajeva, problem se nije pojavio samo tamo gdje neka dozvola nedostaje. Mnogo češće pojavljivao se između institucija – u načinu na koji donose odluke, razmjenjuju informacije i posmatraju samo svoj dio istog prostora.
To se vidi na plažama, ali možda još jasnije na kamenolomima.
Jedan od takvih slučajeva je kamenolom na Krivošijama. Agencija za zaštitu životne sredine dala je saglasnost na Elaborat procjene uticaja za eksploataciju kamena, ali uz obavezu da investitor pribavi i odobrenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara.
Problem je što pitanje zaštite kulturne baštine u tom trenutku nije bilo nepoznato Agenciji. Iz dokumentacije se vidi da je EPA tokom postupka tražila mišljenje Nacionalne komisije za UNESCO, raspolagala dokumentacijom koja se odnosi na zaštitu ovog prostora, ali i bila upoznata sa odbijajućim rješenjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara.
Ipak, svoj dio postupka je završila i u martu 2026. dala ekološku saglasnost, istim rješenjem nalažući investitoru da pribavi i odobrenje Uprave.
Takav slučaj dobro pokazuje problem koji je širi od jednog kamenoloma. Institucije međusobno razmjenjuju informacije, ali svaka odlučuje u okviru svog dijela nadležnosti. Na papiru, svaki postupak može da se objasni zasebno. Na terenu, međutim, postoji samo jedan projekat i jedan prostor na kojem će se osjećati posljedice svih tih odluka.
Kod kamenoloma je to posebno važno jer se ne radi samo o jednoj lokaciji. Više eksploatacionih polja na prostoru Boke znači i zbirni uticaj miniranja, pristupnih puteva, prašine, buke, promjene reljefa i pejzaža.
Potrebna je objedinjena provjera koncesija, stvarnog obuhvata eksploatacije, ekoloških i konzervatorskih uslova, ali i ukupnog uticaja svih tih zahvata na isti prostor.
Problem nije samo u tome što o Boki odlučuje veliki broj institucija, već što se te odluke često donose i posmatraju odvojeno. Jedan organ odlučuje o životnoj sredini, drugi o kulturnoj baštini, treći o koncesiji, a posljedice svih tih odluka ostaju na istom prostoru.
Zato bi prije donošenja novih odluka moralo da postoji mjesto na kojem se svi relevantni akti sagledavaju zajedno. Tek tada se može procijeniti ne samo da li je svaki pojedinačni korak formalno ispunjen, već i šta njihov zbir znači za prostor koji bi sve te institucije trebalo da štite.
Autorka:
Bojana Živković