Kada je ministar prostornog planiranja Slaven Radunović prošlog ljeta otvorio pitanje da li Crna Gora od UNESCO statusa Boke ima više koristi ili štete, jedna od njegovih glavnih poruka bila je da stroži zahtjevi zaštite mogu zaustaviti razvoj. Govorio je o saobraćaju, turizmu, investitorima koji su već dobili dozvole i mogućnosti da se o budućnosti UNESCO statusa otvori javna rasprava.

Pitanje jeste legitimno. Ali ono ima smisla samo ako pogledamo šta se u Boki zaista dešava.

Tokom istraživanja obalnih intervencija pregledali smo dokumentaciju za projekte u Baošićima i Risnu i pokušali da utvrdimo kako je moguće da se obala mijenja kroz postupke u kojima učestvuje veliki broj državnih organa, a da se pitanje zaštite često otvara tek kada su radovi već počeli.

Najbolji primjer su Baošići.

Kompanija Carine za uređenje kupališta nije krenula bez ijednog papira. Postoji ugovor sa Morskim dobrom, njegova mišljenja na projektnu dokumentaciju, odluka Agencije za zaštitu životne sredine, kao i građevinska dozvola koju je u januaru ove godine izdao nadležni sekretarijat Opštine Herceg Novi.

Vlasnik kompanije Čedomir Popović upravo se na taj niz dokumenata poziva kada tvrdi da je radio u skladu sa procedurama države. U razgovoru za KOD navodio je da su Carine prolazile kroz postupke koje su od njih zahtijevale institucije i da su kontrole na gradilištu imale i pozitivne nalaze.

Ali tu priča ne završava.

Uprava za zaštitu kulturnih dobara donijela je rješenje kojim je naloženo vraćanje lokacije u prvobitno stanje. Zahtjev Carina da se izvršenje tog rješenja odloži odbili su Upravni, a potom i Vrhovni sud.

Tako smo došli do situacije koja mnogo govori o načinu na koji se prostor Boke čuva: investitor može da pokaže dokumenta institucija na osnovu kojih je krenuo u posao, dok druga državna institucija zaključuje da na istoj lokaciji treba sprovesti mjeru zaštite i vratiti je u ranije stanje.

Zato se pitanje Baošića ne može svesti samo na to ko je „u pravu“ u sporu Carina i Uprave.

Važnije je pitanje kako je sistem dozvolio da se do takvog spora dođe tek nakon što je obala već izmijenjena.

Morsko dobro je znalo da za prostor postoje konzervatorski uslovi. Dokumentacija koju smo analizirali pokazuje da ih je navodilo i u tenderskom postupku. Kasnije je dalo mišljenje na projekat, dok je Opština izdala građevinsku dozvolu.

Svaka od tih institucija odlučivala je o svom dijelu postupka. Mnogo je teže pronaći odgovor na pitanje ko je bio dužan da prije početka radova sagleda cijelu sliku.

Sličnu dilemu otvorilo nam je i ono što smo zatekli u Risnu, na prostoru hotela Teuta.

Zbog vidljivih intervencija na plaži, Opštini Kotor smo poslali pitanja o tome da li je lokalna uprava izdala odobrenje za proširenje plaže ili izmjenu obalne linije.

Odgovor je bio prilično jasan.

Sekretarijat za urbanizam, stanovanje i uređenje prostora naveo je da je 2021. godine izdao urbanističko-tehničke uslove za rekonstrukciju objekta hotela. Ali je istovremeno saopštio da nije izdao nijedan akt koji se odnosi na proširenje plaže, odnosno izmjenu obalne linije.

Dakle, za zahvat na plaži nije postojalo odobrenje nadležnog sekretarijata Opštine Kotor, ali obala je ipak izmijenjena.

Upravo tu postaje teško prihvatiti objašnjenje da je glavni problem Boke previše zaštite.

UNESCO Komitet je 2025. od Crne Gore tražio da se zaustave nova odobrenja za gradnju i razvoj u zaštićenom području i njegovoj zaštitnoj zoni dok se pravni, administrativni, institucionalni i planski okvir ne uskladi. U odluci iz 2026. Komitet je ponovo insistirao na usklađenijem sistemu zaštite i sistematskoj procjeni kumulativnog uticaja razvojnih projekata.

Zato nakon pregleda konkretnih slučajeva rasprava o UNESCO-u djeluje preusko ako se svodi samo na pitanje da li zaštita koči investicije.

Problem je sistem u kojem Morsko dobro, opštine, Agencija za zaštitu životne sredine, Uprava za zaštitu kulturnih dobara i druge institucije odlučuju o različitim djelovima istog zahvata, dok posljedice svih tih odluka na kraju ostaju na jednom istom, vrlo ograničenom prostoru.

U takvom sistemu investitor može imati dokument države, dok druga institucija naknadno traži da se posljedice radova uklanjaju. Na drugoj lokaciji opština može da potvrdi da nije izdala akt za promjenu obalne linije, dok izmijenjena obala na terenu već postoji.

Zbog toga bi prije pitanja da li je Boki potrebno manje UNESCO zaštite možda trebalo odgovoriti na jednostavnije pitanje: šta smo uradili sa zaštitom koju već imamo?

Autorka:
Bojana Živković